Ova priča je napisana krajem 2006. godine, a učestvovala je na konkursu za kratku priču sa SF tematikom. Dobila je lepe ocene i objavljena je u izdanju “Emitor” – 458

– – – – – – – – – –

Saša je mirno posmatrao ogromnu belu kuglu, kako jedva primetno prilazi tački za koju je već ustanovio da je početak krivine. U idućih par minuta skrenuće levo ili desno prateći polukrug prečnika oko dva metra. I sama kugla je u poluprečniku bila tolika, čudne površi koja je delovala kristalno glatko ali bez ikakvog odraza ili senke. Bilo je teško gledati je, ali s obzirom na to da ni okolina nije bila mnogo drugačija, a da se trenutak kada je morao da zaspi približavao, tražio je poziciju gde je to najbolje pokušati.

Nalazio se u neobičnoj prostoriji savršenog kružnog oblika, prečnika od oko petnaestak metara, mada je dno prostorije bilo ravno, od centra ka ivicama, neka četiri metra kraće. Od te tačke počinjao je blagi kružni uspon koji je opisivao četvrtinu kruga, nakon čega se vertikalni uspon nastavljao još metar čineći da ukupna visina zida bude oko tri metra.

Sama kugla beskonačno sporo prelazila je prostoriju, uvek prolazeći kroz centar, da bi na oko dva metra od zida počela skretanje, levo ili desno, bez pravila, a onda ponovo kretala ka centru prostorije. Problem je bio u tome što Saša nije imao načina da utvrdi na koju stranu će kugla poći, niti da li će prečnik skretanja biti uvek isti, jer delovalo mu je da nije, a i prvih par sati nije toliko pažnje posvećivao matematici.

Ono u šta je bio najsigurniji je da kugla ne može dva puta za redom preći istu putanju, a procenio je da jedan prelaz traje oko sat vremena, možda malo više, tako da je odlučio da se odmori u tački početka skretanja kugle. Pretpostavljao je da će mu to dati barem tri do četiri sata bez opasnosti. Pogledao je ka suprotnom kraju prostorije. Mala žuta barica na savršenoj beloj podlozi ukazivala je da se skoro olakšao.

Legao je na leđa i zaklopio oči.

– – –

Nekih devet sati ranije Saša je bio u stanju panike, dezorijentisanosti i vikao je na sav glas barem pola sata. Probudio se zbunjen i potpuno go odmah ispod bele kugle koja se polako udaljavala od njega. Pogled naviše vrištao je na njega neverovatnom beskonačnošžu i neodređenosti. Skočio je uz urlik straha i pokušao da pobegne. Došao je do početka uspona, okliznuo se i pao, uz bolan udar u kolena i laktove. Ponovo je ustao i panično potrčao po okrugloj sobi bez plafona. Zaplakao bi na trenutak, dok je mozak histerično odbijao da novonastalu situaciju makar i razmotri, prihvatajući sve samo kao san, kao trenutni prekid realnosti, nešto što će vrlo skoro prestati.

Par sati kasnije tiho je jecao posmatrajući kuglu, nemoćan da skine pogled sa nje. A kretala se tiho, nečujno. Nejasna površina doprinosila je nemoći čula vida da oceni kreće li se ili ne.

Prišao je kugli i dodirnuo je. Kleknuo je i dodirnuo pod. Isto. Koračao je duž prostorije ne bi li je premerio, pokušavao je da pogledom uhvati bilo šta sa suprotne strane. Nikakav zvuk, promena intenziteta svetlosti, vibracija, ništa nije dolazilo, čak ni od kotrljanja kugle po podu.

Zatrčao se koliko je mogao ka suprotnom kraju, zagrabio bosim stopalima po nagibu i odbacio se u vis. Ponovo je pao, ovaj put još bolnije, umoran i uplašen. Shvatio je da će umor rasti vremenom, a glad i žeđ ga dovesti u situaciju da će morati da zaspi, tu gde je, bez obzira na kuglu neopisive težine i shvatio je da će ga kugla ubiti ako joj se nađe na putu, bez obzira na to koliko je spora, probudiće se kada više ne bude mogao da se izvuče.

Počeo je da proračunava vreme i kretanje svog protivnika, radio je to satima, sve dok nije osetio novu potrebu, potrebu da se olakša. Bio je go i bio je sam i nije imao čega da se stidi, ali zbunio se, gotovo i nasmejao kada je uhvatio sebe da traži ugao u okrugloj prostoriji. Okrenuo se i olakšao ka usponu, gledajući kako žuta tečnost klizi ka njegovim nogama. Teturajući se, sklonio joj se sa puta, mada se ubrzo zaustavila. Jedna druga potreba nagoveštavala je svoj skorašnji dolazak. Prešao je na drugi kraj prostorije i čekao kuglu da stigne. Ako legne na početak rotacije kugle, mala je verovatnoća će biti pregažen jer je kugla uvek nasumice birala smer okretanja, kao i prečnik rotacije. Ipak, biće opasno.

– – –

Probudio ga je vrisak. Ustao je naglo, tako da mu se svest zamutila za trenutak, ali je ubrzo shvatio da gleda u golu žensku osobu kako panično vrišti, široko raširenih ruku na samo metar od kugle, očiju gotovo celih van ležišta. Izgledala je lepo, nešto niža od njega, duge tamno smeđe kose, ošišane jako kratko, vitkog tela i malih grudi.

Prepoznao je sebe u njoj, istovetno je potrčala od kugle ka zidu, saplela se i pala. Jauknula je bolno prekrstivši ruke preko grudi. Prišao joj je oprezno.

„Hej,“ reče Saša.

Pogledala ga je, opet izbuljila oči i počela da vrišti. Ustala je i pokušala da pobegne. Ali trčala je nasumice po prostoriji, gledajući da izbegne i kuglu i njega.

Shvatio je da potpuno nag u ovoj situaciji ne može da deluje smirujuće na nju. Seo je prekrstivši noge tako da sakrije svoj polni organ. Devojka je čučnula, zatim se spustila na zemlju poput predatora koji gleda plen, bez treptanja.

Podigao je polako desnu ruku u znak pozdrava.

„Hej,“ reče ponovo, „Ja sam Saša, kako se ti zoveš?“

Teško je disala, ali i to mu je prijalo jer je proteklih nekoliko sati jedini zvuk koji je čuo bio onaj koji je sam proizvodio. Posmatrao ju je. Imala je simpatične crte lica. Osećaj koji je sve vreme imao, ali neodlučan zbog panične devojke, polako ga je podsećao da je nešto još uvek tu. Pogledao je po prostoriji blago uplašen ali žute barice nije bilo. Malo je pocrveneo, nije bio u situaciji da glumi džentlmena ali kada bi sad obavio dve nužde koje su to zahtevale od njega situacija bi, iako je delovalo nemoguće, za njega bila još gora.

Setio se koliko je njemu vremena trebalo da se smiri i odlučio je da mirno sedi, trpi i pusti devojku da se smiri, koliko god je to bilo moguće.

Devojka je još barem pola sata nervozno drhtala ne skidajući pogled sa njega. Onda se blago pomerila u stranu, očigledno se setila kugle i potražila je pogledom. Donja vilica joj je primetno zadrhtala kada je uočila i suze su joj se formirale na krajevima očiju. Zaplakala je, isprva tiho, jecajući, a onda glasnije. Telo joj se opustilo i gotovo je pala na pod uz tup udarac tela koje se predaje, nemoćno da prihvati situaciju.

Saša je znao da mora nešto da uradi ali nije imao ideju.

„Hej!“ viknuo je ka njoj.

Nije reagovala i Saša je polako počeo da joj se približava.

„Hej,“ rekao je ponovo, ovoga puta nešto tiše.

Podigla je glavu i malo se trgnula kada je videla da joj je na samo par metara udaljenosti.

„Hej,“ rekla je i pokušala da se nasmeši.

„Nemoj da se plašiš,“ rekao je, „ne želim da te povredim. Ni ja nemam pojma gde sam i šta radim ovde.“

Sada je podigla pogled ka njemu na sasvim drugi način. Ustala je potpuno otkrivajući svoje telo ka njemu.

Sada se on trgao. Zbunjeno je posmatrao trudeći se da njegov pogled deluje ozbiljno i nikako odmeravajući. Golo žensko telo potpuno otvoreno ka njemu, bez stida i pokušaja da se išta sakrije delovalo je onako kako to mora na odraslog muškarca i Saša se postideo. Još je više prekrstio noge pokušavajući da sakrije reakciju.

„Ja sam Tiana,“ rekla je, „i ja tačno znam gde sam i šta radim ovde.“ Okrenula se i pošla ka kugli. Naslonila je svoju ruku na površinu i pogledala ka zidu ka kojem se kugla kretala.

„Ako hoćeš vani, poslušaj me,“ rekla je, „dođi.“

Saša je zbunjeno ustao i krenuo ka njoj. Držao je ruke ispred sebe, prekrštene.

Kada se okrenula i pogledala ga blago se trgnuo.

„Ne brini,“ rekla je, „plašila bih se da ti se nije digao.“

Okrenula se ka kugli i glasno nasmejala. Lupila je par puta dlanom u povšinu.

„Kugla se okreće,“ počela je, „što si svakako primetio. Ja ću da se naslonim na nju koliko mogu. Ti ćeš da me uhvatiš za noge i podigneš koliko možeš. Kada budem dovoljno visoko leći ću telom na površinu kugle, a njena rotacija će, u sadejstvu sa trenjem, da me podigne na vrh. Kugla je dovoljno velika i spora da lako mogu da se održim na vrhu. Kada budem tamo, leći ću na stomak i pružiti ti ruke. Onda ćeš i ti da se popneš, ako budeš mogao da me dohvatiš. Razumeš?“

Naravno da je razumeo njen plan. Ali nije razumeo njenu smirenost, njeno racionalno razmišljanje samo malo nakon histerije i paničnog vrištanja. Njemu je trebalo nekoliko sati samo da provali da je kugla tu, a ona već ima plan za beg.

„Šta je iza?“ pitao je, „Otkud znaš šta te čeka tamo i da li si sigurna da ćemo uspeti da preskočimo?“

„Biće ti sve jasno kada budeš gore,“ rekla je, okrenula se ka kugli i podigla ruke u vis.

Stao je između kugle i nje i pomogao joj da se popne na njegova ramena. Dok se rukama pridržavala za površinu kugle, Saša je polako pošao unazad ne bi li joj omogućio da se nasloni. Rotacija je zaista povukla na gore. Ležala je mirno ne dopuštajući da sklizne sa kugle i čekala da bude skroz sa gornje strane pre nego što se lagano podigla i čučnula na kuglu. Pogledala ga je, ovog puta tužno.

„Mislim da i sam vidiš da je kugla previsoka da se i ti popneš, samo bi me povukao dole. Ali ne brini, doći će neko novi i onda ćeš mu ti pokazati kako da izađe, baš kao i ja tebi.“

Nemo je posmatrao idućih nekoliko minuta koliko je trebalo da se kugla približi ivici. Pripremala se za skok, pogledala ga je na tren i nasmešila se. Odrazila se prilično jako, poletela ka zidu i u letu ga zakačila levim stopalom. Čuo je kako je slabo jauknula zbog bola ali to je bilo sve, nestala je iza. Okrenuo se i pošao da obavi one dve nužde koje su ga pritiskale.

Share the joy
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •