Marko je osuđen na smrt. Bio je kriv, znao je to i sam, mada nije priznao na sudu.

Tvrdio je da je bio na času kendoa, vežbao pravom katanom na drvenoj lutki, kada se iznenada stvorio u potpuno drugom svetu i mačem posekao „Simbalatora“, šta god to bilo jer u svetu iz kojeg on dolazi nema ni „Simbalatora“, ni „Triostitora“, kao ni „Prestanoga“, niti je trava tirkizne boje, niti ljudi idu okolo goli, a nije hteo ni da priča o tome zašto ima samo jedan polni organ.

Ovo zadnje, ocenili su kao urođeni deformitet, a tvrdnju o teleportaciji kao pokušaj da se oslobodi optužbe tako što bi bio proglašen neuračunljivim.

Marko je plakao kada su ga proglasilili krivim i osudili na smrt, što je prilično iznenadilo okupljene koji su ga tapšali po (golim) ramenima i tešili ga da metak jako brzo oduzme život i da ga svakako neće boleti ako bude precizan…

Da bude precizan, pomislio je?

Odveli su ga na centralni gradski trg, ako se naselje u kojem je bio moglo nazvati gradom. Beskonačan niz okruglih kuća u svim duginim bojama, ali identičnog dizajna, prostirao se u nedogled, gotovo savršenom ranvicom. Između kuća nije bilo puteva, samo savršeno pokošene trave, bogate, tirkizne boje, kao i po koji cvetić, ako je uopšte to bio cvet, koji je zračio belom bojom, poput dijamanta.

Okupilo se puno ljudi, Marko je verovao da oni to jesu, mada su bili obopolni (onaj drugi pol se, logično, nije nazirao). Takođe, koža im je bila nekako previše svetlucava, a kosa gotovo svilenkasta, ali govorili su njegov jezik, bili njegove visine, imali identičan broj očiju, usta, ušiju, ruku i nogu kao i on.

Jedan od njih, a Marku je bilo jako teško da ih razlikuje, izvadio je pištolj iz torbice koju je držao i pružio ga Marku.

Ovaj je zbunjeno posmatrao ne znajući šta da radi.

„Uzmi,“ reče mu čovek, i Marko uze pištolj.

„Izvrši presudu,“ reče čovek.

Marko je pokušavao da razume ove reči, bilo ih je malo, bile su jasne, ali njegov mozak je ipak pokušavao da pronađe pravo značenje.

„Hajde,“ reče čovek, „pucaj.“

Marko pogleda u pištolj, pa u čoveka i reče zamuckujući: „U… u ko… koga?“

Sada je čovek bio zbunjen.

„Pa u sebe,“ reče nervozno, „kako u koga!“

Marko ponovo pogleda u pištolj, pa u okupljenu gomilu. Svi su ga posmatrali i čekali. Čekali šta? Da puca u sebe! Da on izvrši smrtnu presudu nad sobom?

„Da ja pucam u sebe,“ reče Marko, više kao konstataciju nego kao pitanje.

„Pa da,“ reče čovek, „naravno.“

Marko je i dalje samo stojao i posmatrao čoveka.  Ruka u kojoj mu je bio pištolj je bila potpuno mokra od znoja, a misli su mu nekontrolisano vrištale u glavi, mada je jedan deo njegovog uma, onaj primarni, životinjski, veoma dobro radio…

„Neću!“ reče on besno i glasno, „Neću da pucam u sebe. Ako želite da umrem, pucajte vi u mene!“

Uzdah neverice prolete kroz masu i šum iznenađenih šaputanja se prolomi trgom.

Čovek ispred Marka je bio u šoku.

„Šta si rekao?“ izgovori ovaj kroz zube. „Da li ti znaš koji si zločin sada počinio, ubico? Da neko puca u tebe? Pa kako ti to zamišljaš? Pa zar ne stojiš ti, ubico, sada i ovde, zato što si nekoga ubio? I tražiš, ubico i kukavico, da tebe neko ubije? Pa zar neće onda i taj biti ubica i osuđen na smrt? Kakve su to besmislene izjave, besmislene i zle, podrivačke, razarajuće po naše društvo?“

Čovek se okrenuo okupljenoj masi, mada se zapravo više okrenuo od Marka, jer je mase bilo svuda okolo. Videlo se da kipti od besa kada se ostrašćeno obratio…

„Ovaj ovde,“ pokaza rukom ka njemu, „Ovaj ovde ubica. Ubica i kukavica! Ovaj osuđenik na smrt traži da neko njega ubije! Njega! Da neko počini taj najstrašniji zločin jer on nema hrabrosti da izvrši kaznu koju smo mi, mi Prestagoni doneli po pravu i utvrdama našim! Traži da neko od nas, neko od vas počini isti taj zločin! Da ubije! Ovo je novi njegov zločin, strašan i zao, a kojim on, ovaj kukavica i ubica, pokušava da unese sumnju i zlo u naš sistem! Ne! Ne, ne i ne! To neće biti dozvoljeno i zato ja, Prigatijan Prestagon, po imenu Sedovah ovog ovde ubicu i kukavicu obavezujem da izvrši kaznu odmah. Odmah!“

Čovek se orkenuo ka Marku pun samopouzdanja, sa besnim, pobedničkim osmehom na licu.

„I šta sada kažeš, ubico i kukavico?“ reče čovek.

„Neću,“ reče Marko.

„Ali… ali moraš! Ti moraš,“ reče čovek, sada ponovo besan i vidno uznemiren.

„A ako to ne uradim?“

„To se desilo nije, i desiti se neće, osuđen si i moraš, a to što ti pričaš ne postoji i postojati neće… pucaj!“

Marko se okrenuo ka okupljenoj gomili golih ljudi. Osim torbe koju je držao ovaj ispred njega, ostali nisu imala baš ništa u svojim rukama. Ona dvojica koji su ga doveli na trg takođe. Palo mu je na pamet, sada kada je već počeo tako da razmišlja, da za svo vreme suđenja nije video naoružanog stražara, čak ni palicu nisu imali, a ne oružje.

„Pucaj!“ viknu čovek ponovo.

„Dobro,“ reče Marko i ispali mu metak pravo u koren nosa, između očiju.

Čovek pade, a Marko se okrenu ka onoj dvojici koji su ga doveli. Ovi su na tren zbunjeno posmatrali, nemi kao i ostatak mase, pogledaše se pa krenuše ka njemu, a on i u njih ispali po metak.

Jedan je pao mrtav, ali ovog drugog je pogodio nešto ispod srca tako da je ostao živ, pao na zemlju i počeo da vrišti od bolova, dok mu je krv u kapljicama izletala u neuspešnim pokušajima disanja. Poživeo je neko vreme i izdahnuo.

Marko je počeo mahnito da se smeje. Okrenuo je pištolj ka okupljenim ljudima ali ovi su i dalje nemo posmatrali.

„Sve ću da vas pobijem!“ razdra se on i ispali metak nasumično u gomilu, učinivši da još jedan čovek počne da vrišti… posmatrao ga je dok se koprcao na tirkiznoj travi dok se vrisak zarazno širio gomilom koja je u stampedu bežala sa trga.

Pogledao je u pištolj koji je držao. Revolver, sa šest metaka, a njemu su ostala još samo dva.

Prišao je čoveku koji se gušio od bola i pucao mu u glavu, a onda poslednji metak ispali sebi u slepoočnicu.

Svakako nije želeo da ostane tu.

Share the joy
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •